Veličina Beograda - od Singidunuma do Beograda na vodi | Staro(beo)gradske priče

Da li je Beograd zaista toliko veliki grad koliko nam se čini, ili je to samo iluzija zbog prostora na kojem se grad nalazi? Koliki je Beograd mogao biti u prošlosti i kako je tada izgledao? Da li danas postoje ulice koje ukazuju na daleku prošlost grada i njegovu veličinu?

Da bismo dobili odgovore na ova pitanja, zavirimo u mape starog Beograda...

Često slušamo kako se Beograd širi velikom brzinom. Pojedini delovi grada, koji su do pre samo pedesetak godina bili daleka periferija, danas spadaju u centralnu gradsku zonu. Sudbina Beograda je takva, da su se dolaskom svakog novog osvajača njegova površina i izgled menjali. Pokušaćemo da uporedimo veličine Beograda od nastanka do danas. Za ovu priču, zanemarićemo postojanje vinčanske kulture na ovim prostorima iz razloga što Beograd zapravo, tada nije postojao. Zanemarićemo i period Srednjeg veka, jer je tadašnji grad, u svom maksimalnom dometu bio sličan rimskom Beogradu. Ostaje nam da se upoznamo sa keltskim i rimskim Singidunumom, te ugarskim, turskim, austrijskim i na posletku srpskim Beogradom. Jedini deo Beograda koji je kroz to vreme bio stalno naseljen jeste prostor Kalemegdana i Beogradske tvrđave. To je bio centar života sve do 19. veka i velikog uređenja grada.

Ali pogledajmo na početku koliki je danas Beograd. Prema zvaničnim podacima ukupna površina grada je 3 222 km². Međutim, ako se fokusiramo samo na urbanu celinu grada i centralne gradske opštine, površina je oko 360 km².

Keltski i Rimski Beograd

Prvobitni grad na ovom prostoru nastao je tokom 3. veka pre nove ere, pred sam kraj gvozdenog doba. Grad su osnovali Kelti - Skordisci i nazvali ga Singidunum. Prema do sada istraženim zemunicama i nekropolama, Kelti su naseljavali istočni deo grada duž Dunava, prostor Karaburme, Rospi ćuprije i Višnjice. Postoje mišljenja da su naseljavali i prostor današnje tvrđave ali za to nema materijalnih dokaza.

Nakon Kelta, u prvom veku nove ere, naš prostor naselili su Rimljani koji su se zadržali sve do velike seobe naroda. Grad je dolaskom Rimljana postao sedište Legije IV Flavije i u tom periodu doživeo je pravi procvat, kako u broju stanovnika i veličini, tako i u važnosti i ekonomskom statusu. O tome nam svedoče brojna nalazišta u strogom centru grada, koja se danas nalaze ispod površine zemlje. Tadašnji cenar Singidunuma poklapao sa sa centrom današnjeg Beograda. Dok se centar razvijao, svako raskopavanje ulica ili kopanje temelja za zgrade donosilo je po neko novo otkriće. Na osnovu tih nalaza danas možemo približno da utvrdimo koliki je Singidunum toga doba bio.

Gradsko naselje se najverovatnije prostiralo između današnjih ulica Cara Uroša, Kneza Mihaila, Braće Jugovića i Dobračine. Jedan od glavnih puteva koji je vodio u grad bio je Via Cardo, koji se većim delom kretao kod trasu današnje Knez Mihailove ulice. Verski i upravni deo grada pretpostavlja se da je bio između današnjih ulica Delijske, Čubrine, Uskočke, Knez Mihailove, Cara Lazara i Ulice Kralja Petra. Zanatski centar tada se nalazio oko Saborne crkve i Patrijaršije, a u blizini otkriveno je i nekoliko rimskih termi.

Poznato je da je rimski logor bio na prostoru današnje Beogradske tvrđave, na najdominantnijem delu grada. O tome nam svedoče ostaci rimskog bedema i kule na severoistočnim zidinama, nedaleko od Zindan kapije kao i najnovije okriće bedema pored česme Mehmed paše Sokolovića. Brojne su bile i rimske nekropole – groblja koja su pronađena na prostoru Trga Republike, Obilićevog venca, Studentskog trga, zatim u Kosovskoj, u blizini Doma omladine sve do današnjeg Tašmajdanskog parka.

Na osnovu ovih podataka rimski Singidunum prostirao se od Save i Dunava preko Knez Mihailove i okolnih ulica do Trga Republike. Odatle su počinjale nekropole koje su bile van grada, kao što se i danas groblja lociraju.

Ukupna površina ovakvog rimskog Singidunuma bila je približno oko 1 km².

U periodu dolaska Slovena na ovo područje, grad je bio lociran na dunavskoj i savskoj padini oko današnje Beogradske tvrđave. Narednih vekova, sve do dolaska Turaka, veličina Beograda bila je vezana za taj prostor.

Beograd od 15. do 20. veka

U 15. veku dogodile su se značajne promene na teritoriji i izgledu grada. Beograd je od 1427. do 1456. godine bio u rukama ugarskih vladara i tada se vojno utvrđenje nalazilo na Gornjem gradu dok je srpsko stanovništvo živelo na prostoru Donjeg grada koji je bio slabije branjen.

Dolaskom Turaka menja se i izgled grada. Uske i krivudave mahale i brojne džamije ukazuju na orijentalno stanovništvo koje ga je naselilo. U gradu je sve više turskog stanovništva, vojska je stacionirana na prostoru tvrđave, a tursko građanstvo živi na dunavskoj padini, oko današnje Dušanove ulice. Srbi su i dalje stacionirani u Donjem gradu, ispod vojnog utvrđenja.

U narednim vekovima smenjivala se austrijska i turska vojska, a sa njima i stanovništvo u Beogradu. Austrijanci su u dva navrata gradili Beograd, od 1688. do 1690. i od 1717. do 1739. godine. Izgradili su najveći deo tvrđave koji se danas vidi i proširili varoš prema dunavskoj i savskoj padini.

Za vreme druge austrougarske vladavine, oko čitave varoši bio je podignut visoki bedem ispred kojeg se nalazio dubok i širok šanac. Upravo je taj šanac presudan i za izgled nekih današnjih ulica u centru grada. Šanac se protezao od obale Dunava i Temišvarske kapije, otprilike današnjim ulicama Dunavska, Žorža Klemansoa i Francuskom, pored Carske (kasnije Vidinske) kapije, do Trga Republike i Virtembergove kapije. Odatle je išao ulicama Obilićev i Topličin venac do Pop Lukine ulice i Varoške kapije pa dalje ulicama Kneza Sime Markovića i Velikim stepenicama do savskog pristaništa i Sava kapije. Ako pažljivo zagledate prostor Obilićevog venca, primetićete neobično skretanje kod hotela Mažestik koje je upravo uslovljeno pružanjem nekadašnjeg šanca.

Dakle i nemački i srpski Beograd bili su „u šancu“. Vremenom je počeo da se razvija i deo „van šanca“, uz Kragujevački drum (danas Terazije i Kralja Milana), Šabački drum (prema Karađorđevoj i Gavrila Principa) i ulicom Kraljice Natalije.

Od sredine 18. i tokom 19. veka, vraćanjem turske vojske i naroda u Beograd, po ko zna koji put se menjaju izgled i veličina. Porušene su gotovo sve austrijske građevine, bedem oko grada, Virtembergova kapija... Beograd je ponovo poprimio orijantalne karakteristike, krivudave i tesne sokake, proširio se prema Sava-mahali (Savamali) i Kosančićevom vencu gde je naseljavano srpsko stanovništvo.

Nakon oslobođenja od Turaka, godine 1867. Emilijan Joksimović započinje novo preuređenje grada, a u tom periodu varoš u šancu imala je okvirnu površinu od oko 2,6 km². Kako je već tada bila naseljena i oblast van šanca površina naseljenog područja mogla je da bude oko 3,5 km². Od tog perioda grad se neprestano širi. Već 1922. godine, prema mapi, imao je površinu od približno 20 km².

Nakon Drugog svetskog rata grad poprima obrise današnjeg Beograda. Priključuju se sela sa nekada daleke periferije poput Žarkova, Belih voda, Mirijeva, Višnjice, Sremčice... Šireći grad, postepeno su rušena stara zdanja. Neka su stradala u ratovima ali smo veliki broj i sami srušili kako bi na njihovom mestu bili izgrađeni soliteri. Na žalost, ovakav trend gradnje sveprisutan je i danas.

belgrade-2506925_1920