Milan Kakaši - zaboravljena legenda | Staro(beo)gradske priče

Milan Kakaši nije rođeni Beograđanin. Štaviše, najveći deo svog života nije ni živeo u Beogradu. U njemu je proveo tek poslednjih dvadesetak godina svog života, a doživeo je duboku starost. Za života veoma misteriozan, veličanstven i jedinstven lik, umro je u Beogradu a sahranjen je na Novom groblju, gotovo zaboravljen i nepoznat.

O njegovom uzbudljivom životnom putu dala bi se napisati jedna opširna biografija. Mi ga predstavljamo ukratko, kroz najinteresantnije anegdote koje su sasvim dovoljne za formiranje skice njegove ličnosti.

Milan Kakaši bio je Mađar, austrougarski konjički oficir, po nekim izvorima čak i potomak čuvene mađarske plemićke porodice Karolji. Svog vrhovnog komandanta, prestolonaslednika Franca Ferdinanda, navodno je mrzeo, smatrajući ga večito mrzovoljnim i ograničenim čovekom. Vest o sarajevskom atentatu primio je ravnodušno, smatrajući da ubistvo prestolonaslednika nije nikakva šteta.

Po viteškom kodeksu, zbog ovakvih reči trebalo je ili da presudi sam sebi ili da podnese ostavku na oficirski čin u austrougarskoj vojsci i svrsta se na stranu njenih protivnika. Učinio je ovo drugo - prešao je u Srbiju gde je, logično, prihvaćen sa velikom rezervom pred Veliki (Prvi svetski) rat koji je bio na pragu. Bačen je na Dunavski front, a u bitkama kod Rama tukao se „kao lav” protiv Austrije i dokazao svojoj novoj vojsci, zadobivši teška i trajna oštećenja vilice, rebara i nekih organa.

Takav se sa srpskom vojskom povlačio i preko Albanije, da bi uz pomoć saveznika dospeo u Francusku, gde je radeći u korist srpske propagande još jednom dokazao svoje „srpstvo”. Štaviše, ako bi mu ga iko osporavao, osećao bi se smrtno uvređenim, dok bi onima kojimu nikada nisu spočitavali austrougarsku prošlost, bio večno zahvalan.

Po završetku rata, vratio se u Srbiju, gde je kao veliki ljubitelj konja bio upravnik nekoliko ergela. Obožavajući životinje, neretko je znao da se potuče sa seljacima koji bi batinama gonili stoku. Srpski narod smatrao je herojskim, časnim i neustrašivim, ali nikako nije mogao da se pomiri sa udaranjem i psovanjem domaćih životinja.

Početak Drugog svetskog rata, Milan Kakaši dočekao je u svojoj kući u Beogradu. Već nakon prvih bombi, 6. aprila 1941. pored njegove kuće prošla je grupa vojnika i generala, noseći beli čaršav, u znak predaje. Čuvene su njegove reči upućene njima: „Da smo mi, gospodo generali, tako nosili bele čaršave na Kajmakčalanu, danas bi i Solun bio u Austriji. Molim vas da se stidite i napustite moju avliju jer ne želim da se u njoj predate Nemcima i da to vidi moj sin Dušan, pa da to uzme za primer u životu...”

M.J.Stojimirović piše da je nakon rata, Kakaši živeo u velikoj oskudici. Kada je umro, premašio je osamdesetu godinu. Na skromnom pogrebu, sreli su se posle više decenija njegovi malobrojni preostali prijatelji - dokaz privrženosti, ljubavi i poštovanja i nakon toliko godina.