Rastislav „Rastko“ Nemanjić | Poreklo naziva ulica

Rubrika posvećena velikanima – domaćim i stranim ličnostima čija su dela, lični i društveni angažman imali civilizacijski značaj, a po kojima imena nose ulice i trgovi širom naše zemlje

 

Rastislav „Rastko“ Nemanjić (oko 1175 - 1236), bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje i princ koji se u ranoj mladosti svojevoljno odrekao plemićkih privilegija zarad duhovnog uzdizanja i prosvetiteljske misije koja će ga učiniti zvezdom vodiljom verujućih Srba sve do današnjih dana.

Rođen je u Rasu, prestonici Raške župe pre više od osam vekova, ali tačan datum i godina rođenja Rastka Nemanjića nisu poznati.

Bivajući treći sin i najmlađe dete svojih roditelja, Nemanje i Ane, Rastko je od najranijih dana pokazivao sasvim drugačiju prirodu u odnosu na stariju braću, ali i svoje vršnjake. Odmalena zaintrigiran monaškim pogledima na svet, milostiv, omiljen, tih i nenametljiv, nikada nije imao želju za vlašću i upravljanjem oblastima koje su mu statusom i naslednim pravom „sledovale“ (Zahumlje). Naprotiv, kao da je odmalena bio predodređen za viša dela.

Proučavanje Svetog pisma, redovno prisustvo na bogosluženjima, čitanje religijskih i istorijskih spisa sa pergamenata bili su glavna preokupacija mladog Rastka koji je, uprkos roditeljskim planovima da se oženi i zasnuje porodicu, već sa svojih 17 godina odlučio da napusti svetovni život i posveti se duhovnom razvoju. Naime, imajući snažnu želju za duhovnim uzdizanjem, a znajući da roditelji neće biti blagonakloni prema takvoj odluci, Rastko je sa grupom crnorizaca (monaha) jedne noći pobegao sa dvora i otisnuo se na Svetu Goru koja je i tada, kao što je danas, bila centar pravoslavnog sveta.

Ni veliki napori Stefana Nemanje da ga vrati i „urazumi“, nisu urodili plodom. Rastko se zamonašio u manastiru Rusik (danas skitu ruskog manastira Sveti Pantelejmon), dobio monaško ime Sava i tako zakleo na doživotni celibat i služenje Bogu.

Uvidevši nepokolebljivost svog sina, Nemanja i Ana prihvatili su činjenicu da je njihov mezimac postao kaluđer i uz roditeljski blagoslov slali Savi i veliku materijalnu pomoć, koju je ovaj nesebično razdeljivao svetogorskim manastirima, a pre svega Vatopedu u kome je i sam proveo nekoliko godina.

Vesti o zamonašenom princu širile su se, prepričavale i izazivale nevericu i divljenje, kako na samoj Svetoj Gori, tako i širom Vizantijskog carstva.

Veći broj srpskih monaha koji je, ohrabren Savinim potezom, u narednim godinama pristigao na Svetu Goru (među njima i Savin otac, sada monah Simeon) sanjao je san da se među svetogorskim manastirima osnuje i jedan srpski.

Vizantijski car Aleksije III Anđeo uslišio je Savinu molbu i svečanom poveljom 1198. godine srpskim monasima dozvolio da na temeljima drevnog grčkog manastira, osnuju svoj – Hilandar. Tako su Sava i Simeon postali ktitori prvog i do danas jedinog srpskog manastira na Svetog Gori, ujedno i jednog od najuticajnijih na atonskom poluostrvu.

Sudbina, ipak, nije htela da Sava zauvek ostane na Svetoj Gori. Zbog sukoba starije braće oko prestola, on se 1208. godine vraća u Rašku, noseći sa sobom i mošti svog pokojnog oca, na čijem odru uspeva da pomiri braću, posle niza godina međusobnog ratovanja.

Nakon ovog događaja, Sava ostaje trajno vezan za Rašku i intenzivno radi na prosvećenju i produhovljenju svog naroda, nastojeći da ličnim primerom otelotvori sva hrišćanska učenja u koja je verovao.

Ličnim uticajem, poštovanjem i divljenjem koje je uživao u Carigradu, uspeo je da srpsku crkvu uzdigne do ranga arhiepiskopije (1219. godine), a ista će 1346. godine, pod carem Dušanom, dobiti i najviši status -patrijaršije.

Hram svetog Save

Dugogodišnji iguman Studenice, utemeljivač srpske crkve i prvi srpski arhiepiskop sa sedištem u Žiči, do kraja života u više navrata je odlazio na poklonička putovanja u Svetu zemlju i Jerusalim. Pri povratku sa jednog takvog puta , fizički slab i iznemogao, upokojio se 1236. godine u Trnovu, u Bugarskoj, da bi njegove mošti potom bile prenete u manastir Mileševu.

Smatran svecem još za života, Sava Nemanjić je godinu dana nakon smrti i zvanično proglašen svetiteljem Srpske pravoslavne crkve, čiji se dan obeležava 27. januara svake godine kao školska slava.

Čak ni spaljivanje njegovih moštiju u jeku turskog ropstva 1594. godine, sa namerom da se zauvek slomi duh srpskog naroda, nije oslabilo snagu lika i dela Svetog Save. Naprotiv!

Simbolično, danas na stotine škola i crkava širom Srbije nosi ime Svetog Save, a uz Vuka Karadžića, ime Rastka Nemanjića nosi i najveći broj ulica u Srbiji.

Osim toga, jedan od najvećih hramova pravoslavnog sveta posvećen je upravo - Svetom Savi.

Ulica Svetog Save