Kavala – balkon Balkana

Postajanje grčkom državom nakon viševekovnog otomanskog osvajanja i uprave nije bio jedinstven proces koji bi u isto vreme ujedinio, pod plavo-belom zastavom sa krstom, celokupnu teritoriju koja danas čini Republiku Grčku. Taj proces je trajao čak i duže nego što je to bio slučaj u Srbiji, pa je tako današnja Grčka sastavljena iz delova teritorije koje su oslobođene odmah nakon Rata za nezavisnost 1821., zatim nekih ostrva koja su menjala zavojevačke ruke tokom istorije trpeći smene turskog i mletačkog gospodara, te severnih krajeva Trakije, Makedonije i Epira, koje su svoje mesto našle tek nakon oslobodilačkih pohoda za vreme Balkanskih ratova.

Iz tog razloga, Grčka je u 20. vek, a naročito međuratni period, ušla kao mlada zemlja sa delovima teritorije koje su bezmalo celi prethodni vek bile u sastavima različitih država. Takva administrativna razuđenost, spojena sa težnjama grčkog naroda za oslobođenjem svih teritorija, uslovila je složenu strukturu stanovništva, posebno u severnim delovima zemlje u kojima je metež otomanskog carstva na umoru diktirao velike migracije mnogih etničkig grupa. Grci, Jevreji, Albanci, Cincari, Armeni, Turci (ne zaboravimo da je Kemal Ataturk, otac savremene Turske, rođen u Bitolju, a odrastao u Solunu) i mnogi drugi svojim domom su nazivali delove današnje severne Grčke, stvarajući u tim delovima zemlje kaleidoskop boja, ukusa, mirisa, istorije i kulture. Ni na jednom mestu to nije tako snažno izraženo, ali i kosmopolitski uklopljeno, kao u lučkom gradu Kavali.

Kavala, oko čijeg porekla imena se lingvisti spore, ali i slažu da potiče od vizantijskog Kabala, nalazi se tek 165 kilometara zapadno od Soluna, ali joj ta mala udaljenost nije smetala da se razvije u snažnu lučku silu još od antičkih dana, o čemu nemo svedoče ostaci veličanstvenog grada Phillipi, koje je osnovao Filip II, otac Aleksandra Makedonskog. Na tom mestu su vidljivi ostaci svih kultura koje su svoj trag ostavile na ovom području – od helenističke, preko rimske, ranohrišćanske i vizantijske, do otomansko – islamske. Phillipi nosi poseban značaj za hrišćanski svet jer je na tom mestu Apostol Pavle osnovao prvu hrišćansku zajednicu u Evropi, i veruje se da je on upravo na ovom mestu obavio prvo zabeleženo krštenje – Lidije Makedonke iz Filipa, danas hrišćanske svetice. Kapela danas označava mesto gde je ceremonija izvršena, a celokupan lokalitet je mesto hodočašća.

Kavala, poput lakmus papira, prati promene na istorijskoj sceni Evrope, osećajući ih živo na svom urbanom tkivu. Otomanske zavojevače dočekuje krajem 14. veka, kada nastaje sandžak Kavale i počinje proizvodnja žitarica, svile i kopanje srebrne rude u njenoj okolini. Takva roba je brzo privukla pažnju otomanskih trgovaca, varoš je rasla, pa je sredinom 16. veka Ibrahim Paša, Veliki Vezir Sulejmana Veličanstvenog izgradio začuđujuće veliki akvadukt, kako bi vodom sa obližnjih brda snabdevao grad koji raste. Proširujući zidine vizantijskog zamka ka brdu Panagia, stvoren je i današnji izgled Kavale kojim i dan danas dominiraju ova dva zdanja i turističke atrakcije. Akvadukt je poznat pod imenom Kamares (Lukovi) i vredan je posete tokom dana zbog čudne, ali prijatne uklopljenosti među okolne zgrade, saobraćaja koji se kroz njega odvija, ali i tokom večeri jer je sjajno osvetljen, pa pruža prilike za odlične fotografije.

U Kavali je rođen i Mehmet Ali Paša, otomanski vojskovođa i samoproglašeni guverner Egipta, koga mnogi uzimaju za oca modernog Egipta zbog snažnih reformi koje je na tom području sproveo. Iz zahvalnosti prema gradu-mestu rođenja, Ali Paša poklanja svojoj matici Imaret (narodnu kuhinju sa priključnim uslugama), velelepnu građevinu koja je na uzvišenju u Kavali pratila promene grada sve od nastanka 1817. godine. Menjajući namenu tokom godina, današnje izdanje Imareta je luksuzni hotel, sa sobama pod kupolama i osenčenim zavojitim lučnim prolazima, spektakularnim otvorenim terasama sa vistama ka luci i starom gradu. Iako ne odsedate u njemu, moguće je posetiti celokupan kompleks uz malu naknadu, te takvu priliku ne bi trebalo zaobići, uprkos zajedljivom komentaru čuvenog grčkog pisca Aleksandrosa Papadijamantisa da je Imaret ništa drugo nego tebelohanio (han za lenjivce). Istom prilikom, posetite i kuću pomenutog Ali Paše, koja se takođe nalazi u blizini, zaukružujući sliku otomanskog grada sa svojim uzanim kaldrminsanim ulicama, doksatnim kućama koje izgledaju trošno, ali vekovima odolevaju zubu vremena, visokih zidina ka ulici i osenčenih vrtova svojih gospodara.

Stalno se osvrćući ka moru, koje uokviruje amfiteatarski podignutu Kavalu, te njenoj luci koja čini žilu kucavicu ovog grada, posetite mnogobrojne gradske podsetnike na period kraja 19. i prve polovine 20. veka, kada je uzgoj, prerada i trgovina duvanom bila najsnažnija gradska industrija i jedinstvena veza sa svetom. Duvan je osnov nekih od najtemeljnijih grčkih porodičnih bogatstava (porodica Aristotela Onazisa, pa i on sam, su bili trgovci duvanom, prvo u grčkim delovima Male Azije, a zatim i u matici), osećaj trgovačke visprenosti i ponosa. Nigde to nije izraženije nego u Kavali, koja je u nekim periodima bezmalo cela bila posvećena duvanskoj industriji. Mlado bogatstvo nastalo izvozom duvana u svet diktiralo je nove trendove modernizacije grada, izlaska iz tesnih otomanskih grudi i udisanja punim plućima onoga što je Evropa nudila tih godina. Neke od najlepših zdanja u Kavali su nastala kao spremišta za duvan, na prvom mestu fabrike i sušionice, naročito uz more, jer je sušenje lista na morskom vazduhu duvanu davao posebnu aromu. Mnoga danas postaju kreativno-stvaralačka čvorišta mladih umetnika, koji pokušavaju da revitalizuju ovo graditeljsko nasleđe novim namenama. Naporedo, veletrgovci su gradili vile koje su svedočile njihovom uspehu i danas su najznačajnije zgrade grada, poput gradske skupštine.

Kuća Mehmet Ali Paše

Kavala je podjednako i morski grad, te se u njenoj luci vredi zagubiti, osluškujući podvikivanja mornara, posetilaca, trgovaca, stranih turista koji pristaju svojim jedrilicama i drugog živopisnog stanovništva grada koje uz more, ali i od mora živi. Nezaobilazni su meze obroci, tak nakon podneva, uz hladan tsipouro ili ouzo koji menjaju boju nakon što se dotaknu sa ledom – iz prozirne u mlečno belu (posebno u taverni Nafpigion), nakon kojih se svet povlači na sijestu, izlazeći tek popodne, na duge hladne kafe u lokalima duž obale ili u starim delovima grada na kaldrmi. Iako su plaže u okolini grada lepe, poput Ammolofoi, ipak je izazovnije ukrcati se na trajekt u samom gradu, i otići na kupanje na obližnji Tasos, najzelenije ostrvo Egeja i dom ostrvske proizvodnje meda celog akvatorijuma.

Ovaj karakterističan grčki grad bi zaista trebalo gledati kao pravu balkansku metropolu, mesto koje svoj sjaj, bedu, kompleksnost i šarenilo duguje nizu istorijskih dešavanja koja su na njega ostavila snažan uticaj, ali najpre kao na mesto koje je tokom svoje istorije bilo dom mnogim narodima i njihovim običajima, od španskih Jevreja do maloazijskih Grka. Takav dijamant ukusa, mirisa, istorije i kulture, u zaleđu plavog Egeja i snažne balkanske prirode, prava ja preporuka za destinaciju koja ne samo da odmara posetioca, nego ga i oplemenjuje.

ΙΜΑΡΕΤ_ΚΑΒΑΛΑ
Imaret

Predlog za čitanje: Putopis Evlije Čelebije

Predlog za slušanje: Mihalis Gatsios – Tis Kavalas to Limani

Predlog za gledanje: Quite Life

Autor: Miloš Ničić