Peloponez – nezaboravna avantura vozom (1. deo)

Železnica obično nije prva stvar na koju se pomisli kada se pomene Grčka. Ipak, mnogima je nepoznata činjenica da ova bliska zemlja krije dva prava železnička dragulja na čiji pomen srce zakuca jače mnogim ljubiteljima vozova širom sveta, a nakon što se provozaju njom – i mnogim turistima.

Sve do 2011. godine, Peloponezom se moglo putovati uzduž i popreko koristeći mrežu pruga uskog koloseka (širine 1000 mm, poput tramvajske pruge u Beogradu) dužine preko 700 km. Nažalost, jedna od mnogobrojnih mera štednje primenjenih pod teretom finansijske krize koja je pogodila Grčku u drugoj dekadi 2000-tih, podrazumevala je i prekid železničkog saobraćaja na čitavom Peloponezu.

Ali da li baš na čitavom?

FOTO: Mihailo Popesku

Zapravo ne, jer su dve male pruge uspešno odolele zatvaranju, te i danas omogućavaju turistima i znatiželjnima da uživaju u jednom od najlepših delova Grčke iz jedne sasvim neobične perspektive - sa pruge.

Jedna od tih pruga spaja pristanište za kruzere Katakolo i staru Olimpiju – kolevku olimpijskih igara. Ova pruga je veoma značajna za turiste sa plutajućih grdosija pošto ih brzo i jednostavno dovodi do antičkih arheoloških nalazišta i muzeja. Mi se tu ipak nećemo zadržavati već idemo stotinak kilometara na severoistok kako bismo se ukrcali na voz kome je posvećena ova priča...

Naime, u drugoj polovini 19. veka užurbano se radilo na povezivanju mlade grčke države. Kako se gradila pruga između većih gradova Peloponeza tako se i rađala ideja o stvaranju mreže sporednih pruga koje bi počinjale u gradovima kroz koje već prolaze glavne pruge. Za njih je izabran kolosek od 750 mm (poznavaoci će primetiti da je 10 mm uži od koloseka Šarganske osmice i njenog „bosanskog“ koloseka). Početkom 1889. godine je odlučeno da će se prva (a kako će vreme pokazati, i jedina) takva pruga graditi između gradova Diakopto i Kalavrita.

Mirni gradić na obalama korintskog zaliva, Diakopto, udaljen je 160 km od Atine i krije početnu stanicu pruge uskog koloseka Diakopto – Kalavrita. Zbog izuzetnog nagiba (čak 17,5%) na delu trase je građena kao pruga sa zupcima. Sistem je prilično jednostavan – voz ima zupčanik a pruga zupce što omogućava čitavoj kompoziciji kretanje uprkos velikom nagibu. Zahvaljujući ovom dodatku voz je dobio i odgovarajući nadimak – Οδοντωτός ili u slobodnom prevodu „Zubati“.

FOTO: Mihailo Popesku

Ukupna dužina pruge je 22,35 km od čega je 3,8 km sa zupcima. Najveća brzina kretanja voza je 40 km/h, a na delovima sa zupcima 12 km/h. Putovanje u jednom pravcu traje nešto više od jednog sata i za to vreme se savlada visinska razlika od oko 750 m.

Projektovanje pruge povereno je francuskim stručnjacima dok su na izgradnji bili angažovani uglavnom italijanski radnici imajući iskustva sa terenom sličnim onom na domaćim Alpima. Od samog početka inženjeri su predlagali elektrifikaciju pruge izgradnjom elektrana na brzoj reci Vuraikos. Od te ideje se odustalo te je u početku voz bio parni dok se krajem 50–ih godina 20. veka prešlo na dizel vuču. Jedna od prvih lokomotiva koja je vukla vozove na ovoj pruzi je kompletno restaurirana i predstavlja za sada jedinu aktivnu parnu lokomotivu u Grčkoj. Od 2003. do 2009. godine je izvršena rekonstrukcija pruge i nabavka novih vučnih sredstava tako da sada putnici uživaju u klimatizovanim vozovima švajcarske firme „Stadler“.

Prema redu vožnje za 2019. godinu putnicima su na raspolaganju tri voza dnevno dok se vikendom broj polazaka povećava na pet. Izuzev kratkotrajnih zastoja zbog elementarnih nepogoda ili rekonstrukcije, pruga je u pogonu od svog otvaranja – pune 123 godine. Za turističke železnice poput ove važe posebne tarife te ni „Zubati“ nije izuzetak. Trenutno cena vozne karte u jednom smeru iznosi 9,5 evra. Neko bi se možda našao pred dilemom - četiri girosa ili vožnja muzejskom železnicom?! Za nas nema dvoumljenja, gvozdeni konj pobeđuje i možemo se smestiti u kompoziciju koja veselo brunda i čeka polazak.

Već nakon nekoliko minuta vožnje izlazi se iz gradića i naziru se brda kroz koja će se ubrzo proći. Pruga velikim delom prati tok reke Vuraikos i obiluje mostovima i tunelima pomoću kojih je savladan težak i nepristupačan teren. Jedinstvena pruga se izuzetno dobro uklopila u okruženje tako da tokom vožnje putniku deluje kao da je divljem krajoliku bila potrebna samo železnica kako bi potpuno zasijao. Vreme brzo prolazi dok se uživa u jedinstvenim prizorima kanjona brze reke, te nakon četrdesetak minuta vožnje voz staje na jedinu usputnu stanicu – Zahloru. Tu se može napustiti voz i uživati u netaknutoj prirodi prateći mnoge planinske staze, ali većina onih koji ovde izađu imaju drugi cilj - manastir Mega Spileon. Jedan je od najstarijih manastira u Grčkoj, a krasi strmu stenu zapadne strane planine Helmos. Mi nastavljamo vožnju i ubrzo stižemo na krajnju stanicu, u planinski gradić Kalavritu. Nedaleko od grada se nalazi poznati ski centar u kome se može spuštati na desetak staza. Kome nije do skijanja takođe se neće razočarati – može se okrepiti u nekom od brojnih kafića ili taverni.

FOTO: Mihailo Popesku

Lepi hoteli, ljupki restorani i netaknuta priroda kriju gradić koje je bio svedok velikih, ali i tragičnih događaja. U manastiru Agia Lavra u blizini Kalavrite se prvi put čuo poklič Ελευθερία ή θάνατος – sloboda ili smrt, kojim je 25. marta 1821. pokrenut ustanak protiv Osmanlijskog carstva. Ispred manastira se prvi put zaviorio barjak revolucionara koji je podigao episkop grada Patre Germanos. Borba za nezavisnost je okončana nakon osam godina borbe stvaranjem nezavisne grčke države.

Najtužniji dan za Kalavritu je 13. decembar jer su na taj dan 1943. nemačke okupacione snage, kao odmazdu za ubijene zarobljenike, izvršile napad na grad i okolna sela pri čemu su pobijeni gotovo svi muškarci, a mesta potpuno razorena. Narednog dana je zapaljen i manastir Agia Lavra. Na pedesetu godišnjicu masakra u staroj školskoj zgradi je podignut muzej kako bi se sačuvalo sećanje na žrtve.

Nakon rata gradić je obnovljen i tokom godina postaje turistički centar regije. Pored izuzetnih prirodnih lepota i skijališta zasigurno i pruga nosi prilične zasluge za to.

Sunce sija, staze su spremne za skijaše, jagnjetina se peče, ali mi moramo dalje. Opraštamo se od Kalavrite i Peloponeza i krećemo na sever, u sledeću priču gde nas čeka još jedan vozić, popularni „Garavko“ sa Peliona.

5
FOTO: Mihailo Popesku

Nastaviće se...

Autor: Mihailo Popesku